Znanje iza zvuka

Zašto 440? I zašto ne?

Da bi orkestar zvučao složno, svi se dogovore o jednom osnovnom tonu: ugodbenom tonu. Danas on iznosi 440 herca. To nije prirodna stalnica, nego dogovor: donesen 1939. na međunarodnom skupu u Londonu, 1955. prihvaćen od ISO-a kao preporuka i 1975. utvrđen kao norma ISO 16.

432 Hz ugodbeni je ton na koji je Radio 432 namješten unaprijed. Nalazi se oko 32 centa niže od ugodbenoga tona 440 Hz — jedva trećina polutona. Svi tonovi silaze jednako; glazba ostaje ista, samo malo niža.

Mjerljivo je upravo to: visina tona, razmak u centima, omjer 54/55. Sve preko toga — toplije, zaobljenije, ugodnije — pripisivanje je i slušni dojam. Radio 432 ništa od toga ne tvrdi, nego daje da se usporedi samo: prebaci, poslušaj, odluči.

Granice mjerenja

Ne da se svaka glazba jednako dobro izmjeriti

Mjeri se zvuk koji dolazi do tebe — mjerenje, ne nepogrešivost.

U klasici se često preklapa mnogo glazbala, a uz to dolazi i odjek dvorane — pojedine se visine zbog toga razlijevaju jače nego kad svira jedan glas ili jedno glazbalo. U technu i srodnoj elektroničkoj glazbi mnogo toga namjerno leži vrlo nisko (basovi) ili vrlo visoko (hi-hat, šum) i zato pada izvan područja u kojem se visina može jasno odrediti.

Neke snimke povijesno također nisu nastale točno na 440 Hz ili im se visina malo pomaknula zbog brzine vrpce i kasnije digitalizacije — kod The Beatlesa to je poznat slučaj. Radio 432 tada pošteno mjeri ono što u snimci doista stoji, čak i ako to nije očekivana vrijednost.

Pojedinačan glas ili pojedinačan instrument: kazaljka miruje — visina tona dobro se određuje.

Mnogo instrumenata jedan preko drugoga ili vrlo niski/visoki zvukovi: kazaljka titra — visina tona određuje se samo nesigurno.

Potanje